Mala priča o velikoj lekciji profesora “Brke” Autor: Sabrija Karahmet

Ušli su u autobus u Travniku. Gospođa od nekih šezdesetak godina, duge crvene kose, punačka, ali što naš narod kaže, “dobrodržeća”. Ne razumijem se u modu, ali i laik bi vidio da je ekstravagantno obučena. Crveni kaput i crne čizme su vrištali: “Koštali smo cijelo malo bogatstvo!” Oblak omamljujuće lijepog mirisa, koji je za njom prošao pored mene, samo je potvrdio visok status dotične gospođe na modnoj ljestvici. Sjela je negdje pozadi, nisam se osvrtao..
Gospodin, koji je ušao poslije nje, bio je vjerna kopija velikog bosanskog glumca Bore Stjepanovića, samo viši za glavu. Mršav, ćelav po tjemenu, sa ostatcima frizure sa strana i na potiljku, gusti brkovi koji su zbog neredovnog štucovanja preuzeli apsolutnu vlast nad gornjom usnom, naočale s crnim okvirima – model “Buddy Holly”, sivo odijelo s diskretnim tankim crnim prugama – model “zamjenik predsjednika sindikata OUR-a Borac – Travnik ’81” i stara kožna aktovka u ruci..
Sjeo je na sjedište u sredini autobusa, preko puta mene. Čim je to primijetila, gospođa koja je ranije ušla odmah je reagovala:-

Profesore, haj’te nazad.-
Neka, hvala, bolje mi je ovdje – kiselo odgovori “profesor” nakon što ju je, takođe kiselo, pogledao.

Rukama je stao opipavati džepove sakoa, a onda se jako zakašljao.. Kašljao je duže od minute, kao da se guši. Izvadio sam iz ruksaka neotpakovanu flašicu s vodom i ponudio mu je išaretom, a on ju je bez razmišljanja prihvatio i skoro iskapio..

-Otišlo mi nešto na stranu – reče još uvijek pomalo krkljajući..

Nakon što je prstima prebrao nekakve papire u aktovci, obratio se meni:
-Šta čitate, ako smijem pitati?
-Smijete.. Čitam Sidrana, “Otkup sirove kože”..
-Ah, Sidran.. Još jedan veliki grijeh ove zemlje..
-Kako to mislite, grijeh?
-Grijeh, nego šta? Sad, kad je živ, ova zemlja mu nije ni mukajet, a kad umre onda će svi skontati kakav je to genije.. Onda će ustanoviti književnu nagradu s njegovim imenom, dati njegovo ime nekoj ulici i školi, i tako.. Osim velikog djela, postoji još jedan važan uslov, koji u ovoj zemlji moraš ispuniti ako želiš biti priznati umjetnik, naučnik, intelektualac.. Moraš umrijeti!!!

Dok sam razmišljao kako da odgovorim na profesorovu konstataciju ona gospođa je došetala odpozadi i sjela na sjedalo iza profesora..
Gospođa: Profesore jeste li se vi to naljutili na mene?
Profesor: Nisam se naljutio, nego sam se razočarao! Kakvo je ono ponašanje? Jedna akademski obrazovana persona da se tako ophodi prema ljudima u nevolji? Sram vas može biti!
Gospođa: Ma nisu to ljudi u nevolji! Kakvi su to migranti, tamo više nigdje nema rata? To su uglavnom neradnici, kriminalci ili čak teroristi.
Profesor: Teroristi?!! Žena sa dvoje male djece – teroristi?! Pa jeste li vi pri sebi?!
Gospođa: Pa dobro, nije možda ona, ali sigurno ima i takvih.
Profesor: Mene je bilo sramota zbog vas, kako ste se ružno ponijeli.. Svi na autobusnoj stanici su vas gledali zgroženi.. Kad ste zamahnuli rukom mislio sam da ćete udariti jadnu ženu. I ona se prepala.. I one vaše psovke, zar je to bilo potrebno? Samo vam je tražila sitnog novca da kupi hranu za djecu. Odlično je govorila engleski, znam da ste razumjeli šta vam govori.
Gospođa: Razumjela sam, ali mi je muka više od njih! Kad ih vidim onakve prljave i smrdljive povraća mi se.
Profesor: Naravno da su prljavi i smrdljivi, prešli su hiljade kilometara ko zna kako.. Koliko se sjećam i vi ste tokom rata bili izbjeglica u Austriji, zar nemate nimalo saosjećanja, bar prema onoj djeci?
Gospođa: Ja, kad sam bila u izbjeglištvu, nisam prosila.. I bila sam čista i lijepo obučena.
Profesor: Bez obzira što ste bili čisti i lijepo obučeni, u očima takvih kao što ste vi bili ste tad prljavi i smrdljivi, a u očima ovakvih kao što sam ja upravo sad ste takvi!!! Sram vas bilo!!!Zgrabio je aktovku, ustao, pogledao u mene i rekao “hvala vam za vodu”, a onda je žurno, nekako demonstrativno, otišao skroz naprijed i sjeo na prvo sjedište..
Gospođa je ustala i sva pokunjena odšetala nazad do svog sjedišta.


– Profesore – zovnuo sam ga.
Okrenuo se i pogledao me.
-Nema na čemu, bila mi je čast – rekao sam i namignuo mu.

I on je namignuo meni i jedva primjetno se osmjehnuo. A onda se okrenuo i uzeo aktovku. Ja sam opet prihvatio knjigu. Profesora su čekali njegovi papiri, a mene je čekao “Najveći Živući Grijeh Ove Zemlje”.. A gospođu? Šta je nju čekalo? Nadam se da je prosvjetljenje.. I pokajanje..

(Sabrija Karahmet)

 

  • BH-INFO TV